The Office serija radi nešto što klasični studijski sitcom rijetko može: šalu često završava pogledom u kameru. Jim podigne obrve, Pam na trenutak spusti oči, a Michael nastavi govoriti jer nije shvatio što je upravo napravio. Taj kratki pogled pretvara gledatelja u nijemog kolegu koji je sve vidio, ali nije intervenirao.
Američka serija The Office trajala je devet sezona, od 2005. do 2013., i krenula je kao adaptacija britanske serije Rickyja Gervaisa i Stephena Merchanta. Greg Daniels prebacio je ured u Scranton i promijenio temperaturu priče. Britanska hladnoća ostala je u fluorescentnom svjetlu i tišini, dok je američka verzija likovima dala više topline, vremena i mogućnosti da nas iznova razočaraju.
Kamera nije neutralni promatrač
Mockumentary forma oponaša dokumentarac: kamera je prisutna u uredu, likovi daju izjave u odvojenim intervjuima, a snimatelj ponekad zakasni, zumira ili uhvati reakciju koju osoba pokušava sakriti. Upravo taj raskorak između ponašanja i izjave proizvodi velik dio humora. Michael o sebi govori kao o voljenom vođi. Kadar zatim pronađe lice zaposlenika koji čeka da sastanak završi.
U klasičnoj studijskoj komediji ritam često vodi publika ili zvučna staza. The Office nema snimljeni smijeh koji bi rekao kada se smijati. Kamera i montažni rez preuzimaju taj posao, ali ne oslobađaju gledatelja odgovornosti. Ponekad se smijemo osobi koja nema društvenu moć uzvratiti. Ponekad se smijemo šefu koji očajnički želi potvrdu. Nelagoda nastaje jer su oba smijeha moguća u istom kadru.
Tu se serija dodiruje s komedijom neugode iz Curb Your Enthusiasm, ali Larry David obično zna da vodi rat s pravilima. Michael često ne zna da je rat počeo. Kamera zato ne bilježi samo gaf, nego i sporo otkrivanje njegova učinka na druge.
Michael Scott je smiješan jer je šef, a tužan jer želi biti prijatelj
Prva sezona Michaela oblikuje blizu Davida Brenta: grub je, tašt i gotovo nepodnošljiv. Kasnije se lik mijenja. Serija ne briše njegovu nekompetentnost ni uvrede, ali pokazuje usamljenost, potrebu za pripadanjem i povremenu sposobnost da dobro procijeni ljude. Steve Carell uspijeva zadržati sekundu tišine nakon loše šale, taman dovoljno dugo da samopouzdanje počne pucati.
Ta toplina nosi rizik. Gledatelj može oprostiti Michaelu brže nego što bi mu oprostili zaposlenici. Serija ponekad posljedice njegova ponašanja ublaži zato što želi vratiti uredsku obitelj u ravnotežu do kraja epizode. Najbolje epizode ne traže takav popust. One dopuštaju da Michael istodobno bude ranjiv i odgovoran.
Za razliku od likova koji svjesno grade moć, poput onih u priči o Sopranosima i televizijskoj obitelji, Michael često improvizira vlastitu sliku autoriteta. To ga ne čini bezopasnim. Čini ga prepoznatljivim šefom koji želi ljubav zaposlenika više nego što razumije njihove granice.
Jim, Pam i Dwight nose tri različita odnosa prema poslu
Jim se od dosade brani ironijom. Njegovi pogledi u kameru stvaraju savezništvo s publikom, pa mu dugo opraštamo šale na Dwightov račun. No kamera s vremenom bilježi i drugu stranu: distanca može postati komocija, a šala način da se izbjegne odluka. Pam u početku ima manje moći, ali njezina mirna opažanja nisu pasivna. Ona točno vidi ured, samo još ne vidi izlaz iz vlastite navike ugađanja drugima.
Dwight posao shvaća kao sustav činova, pravila i odanosti. Zato je idealna meta Jimovih podvala, ali i lik koji najiskrenije vjeruje da Dunder Mifflin nešto znači. Kada serija omekša Dwighta, ne radi to pretvarajući ga u normalnog kolegu. Dopušta mu da odanost, kompetenciju i bizarnost nosi istodobno.
Sporedni likovi čuvaju seriju od pretvaranja u ljubavnu priču s uredskim dekorom. Stanleyjevo odbijanje entuzijazma, Angelina kontrola, Oscarova preciznost, Creedova neobjašnjiva prošlost i odnos skladišta prema uredskim zaposlenicima stalno mijenjaju hijerarhiju kadra. Sličan ansamblski osjećaj ima Seinfeldova komedija o svakodnevnim sitnicama, ali The Office svojim likovima ipak dopušta rast.
Tišina je važnija od poante
Serija najpreciznije pogađa nelagodu kada ne požuri spasiti scenu. Sastanak se nastavlja predugo. Netko pogrešno protumači pristojnost. Kamera ostane na licu osobe koja je postala predmet šale. Montaža zatim reže na intervju u kojem lik pokušava objasniti situaciju i dodatno je pogorša.
Takav ritam utjecao je na mnoge američke komedije poslije 2000., što se vidi i u pregledu sitcoma nakon 2000. godine. Sam mockumentary format ne jamči dobru komediju. Ako svaki lik gleda u kameru nakon svake šale, postupak postane interpunkcija. U The Officeu pogled najbolje djeluje kada otkriva odnos: Jim traži saveznika, Pam provjerava je li netko drugi primijetio isto, a Michael traži odobrenje koje kadar odbija dati.
Kontrast je jasan uz seriju poput Teorije velikog praska, koja koristi drukčiju ritmičku tradiciju sitcoma. The Office ostavlja prazninu nakon šale. U toj praznini gledatelj mora odlučiti je li trenutak smiješan, okrutan ili oboje.
Gdje je serija lošije ostarjela
Dio humora počiva na rasnim, rodnim i seksualnim stereotipima koje serija često pripisuje Michaelovu neznanju. Namjera je jasna, ali namjera ne poništava učinak. Neke epizode precizno razotkrivaju uredsku predrasudu. Druge predugo uživaju u neugodnosti osobe koja je postala meta.
Kasnije sezone bez Michaela dodatno pokazuju koliko je ravnoteža ovisila o Carellovoj sposobnosti da spoji okrutnost i potrebu za ljubavlju. Serija ostaje gledljiva zbog ansambla, ali ritam postaje širi, zapleti veći, a dokumentarna skromnost slabija. Ured više nije uvijek mjesto na kojem bi se nešto zaista moglo dogoditi.
Zašto se i dalje vraćamo u Scranton
The Office razumije banalnu činjenicu da ljudi na poslu provode godine s osobama koje nisu izabrali. Kolege vide propale veze, loše frizure, ambicije i dane kada nitko nema snage glumiti profesionalnost. Mockumentary kamera sve to pretvara u zapis, ali likovima s vremenom daje nešto što stvarni ured rijetko daje: mogućnost da vide kako su izgledali jedni drugima.
Serija je preživjela izvan zbirke citata i podvala. Njezina nelagoda ima posljedicu, a njezina toplina nije potpuno bezazlena. Smijemo se jer prepoznajemo ured. Ostajemo jer kamera, nakon svih poniženja, ipak pronađe trenutak u kojem se dvoje ljudi razumije bez objašnjenja.
